image1 image2 image3 image4 image5 image6 image7
logo

50 nijansi planine...

Kroz prozor gledam uličnu rasvjetu i sjećam se kako sam prije dvadesetak godina kao dječak nestrpljivo čekao da krupne kapi kiše postanu prve pahulje… One su najavljivale spuštanje bijele zavjese sa kojom bi nestajala sva gradska buka… Danas u potrazi za tim osjećajem odlazim u planinu, da osjetim tišinu i pahulje koje mi padaju na lice, život koji se dešava punim intenzitetom za nas koji toplinu mijenjamo za slobodu i nepredvidivost sljedećeg trenutka...

Dok pakujem ranac i slušam Dorse, u mislima sam već u svom svijetu... On je uvijek iza brda, oblaka i prolaznosti onoga što nazivamo stvarnošću.

IMG 0068

I ovaj put razmišljam da li da nosim fotoaparat...

Ranac je već pretežak, ostavi ga kući...

Ali znam da tamo negdje postoje oni sa kojima dijelim misli, sa njima želim da podijelim trenutke koji su samo moji...

.............

Noć prije uspona istorija se ponavlja... Ležim u krevetu a misli o pahulji tjeraju snove koje odlažem svakih pola sata... Sat na zidu sam posljednji put vidio poslije 3:30, valjda sam brzo poslije toga zaspao.
U toplini kreveta kratko uživam jer je buđenje u 6... Dok rukom tražim telefon kako bih ugasio alarm, pokušavam da se sjetim kuda to treba da idem, pa napolju je mrak a van posteljine hladno...

Slušam All Along The Watchtower od dobrog Džimija, oblačim se i napuštam kuću...

 

IMG 2633

Slavena kupim u 7:15 i krećemo ka Kučkim planinama... Snijeg koji je nedavno pao suzio je izbor vrhova zbog neprohodnosti lokalnih puteva. Sa Slavenom uvijek mogu da krenem u nepoznato, nekud` ćemo stići... I ako stignemo do pola puta, iz toga ćemo izvući najbolje. Na Medunu nas dočekuje snijeg, ostavljamo grad za sobom i nastavljamo ka Kržanji... Na putu poledica i snijeg, vozim polako...

IMG 0077

Rekli su nam da je put očišćen do Kržanje, što bi značilo da možemo jedino na Žijevo, ali naša želja je bio vrh Treskavac, i tako je moralo biti. Dolazimo do Kržanje, auto pleše u krivinama jer je na putu led, a u mojim očima je samo želja da mu se primaknemo makar još malo... Na našu sreću, dan prije ovuda je prošao čistač, i put je bio prohodan do gornjeg Stravča! Parkiramo auto i spremamo se za polazak.

Napolju je -9.

 

 

IMG 0085

Davne 2012. godine sa kumom idem na vrh upravo sa ovog mjesta, što se na kraju ispostavilo kao veoma duga avantura. Sad se nadamo da je snijeg bolji, posebno jer nismo ponijeli krplje. 

Sjećam se da sam tada rekao da tako nešto ne bih ponovio, ali nikada ne znamo kuda će nas povesti misli i želje uz udio onoga što zovemo sudbina.

I eto mene ponovo na putu za Treskavac.

 

 

G0010676

Pratimo lokalni put i dalekovode, i na prvoj prečici nas čeka dubok mekani snijeg, baš onakav kakav nam danas nije trebao.

Ovaj put vodi padinama Treskavca do Bukumirskog jezera, ili dalje do Mokre i Veruše. Prohodan je za sva vozila, onda kad nema snijega.

Svjesni smo da nas čeka dug pristup vrhu, ipak sebi dajemo šansu.

 

IMG 0087

Na ovom dijelu uvijek pravimo pauzu kako bi uživali u pogledu na vrhove koji nam dođu sa desne strane - Žijevo, vrh koji nosi naziv kao i masiv koji znamo kao Kučke planine, zatim Šila i skroz lijevo Treskavac koji je naš današnji cilj. Vrijeme je počelo da se mijenja, a planina da pokazuje svoje pravo lice... U trenutku zaboravljamo vedro nebo i postajemo dio nove stvarnosti, one za koju neki smatraju da je nestala "napretkom civilizacije". Oblak se spušta a mi postajemo tako mali u odnosu na planinu. Ono što smo planirali ostaje iza oblaka, hladnoća odnosi naša razmišljanja, i ostajemo goli sa onim što nosimo u sebi i željom da stignemo što dalje.

IMG 0090

Idemo putem iznad katuna Kastrat odakle počinje staza za uspon na Šila. Nekad prelijepa staza, sada je atraktivna jedino pod snijegom, požar od prije neku godinu je uništio stara stabla i ostavio pepeo i zemlju koja se odranja.

Pred nama se nazire Treskavac koji je u oblacima.

G0030691

G0040697

Prtimo snijeg do južnih padina Treskavca, svjesni da smo davno trebali biti ovdje. Snijeg uveliko pada a mi propadamo kroz onaj pod nogama i napredjuemo veoma sporo.

G0060712

IMG 0110

Idemo južnom stranom i zavijanim putem, cilj nam je katun Guzevalja, koji je početna tačka za uspon na naš vrh, ali i za vrhove Surdup i Štitan. Kod prve kuće pravimo pauzu za jelo i tu ostavljamo stvari koje nam nisu potrebne za uspon. Za to kratko vrijeme počinju da nas bole promrzli prsti na nogama, a prvi put u životu ne osjećam one na rukama. Rukavice su nam skroz zaleđene, pa ruke stavljam uz tijelo kako bih mogao da nastavim dalje... Kasno je... Moramo odmah da idemo na vrh, kako bi se vratili u katun prije mraka... Ljetnja staza od katuna vodi desno, cik cak, do prevoja, a zatim ima još dvadesetak minuta do vrha. Nismo imali vremena za to.

IMG 0137

Od prve kuće idemo direktno ka vrhu. Prvi dio prtimo a onda snijeg postaje tvrd, za dereze. Relativno brzo napredujemo i ulazimo u kuloar. Razmišljamo samo o tome da izađemo gore.

Slaven me zove da se okrenem i pogledam Sunce kako se probija kroz oblake iznad planine koja je iza nas... Magičan prizor... Ono što ljeti izgleda kao jednolična planina, sada obavijena snijegom pokazuje sve svoje crte... Izgleda tako snažno, a tiho... Vidim je kao tajnu koja spava, u sobi nosi sjećanja na stara vremena i podsjeća na prolaznost svega...

G0100730

Nastavljamo uzbrdo... Zabadam cepin u tvrd snijeg i vidim samo usko polje ispred sebe, pokušavajući da ne razmišljam o smrznutim prstima i o mraku koji polako pada...

G0070720

Fotoaparat sam ostavio u katunu, a baterija na Slavenovoj kameri pokazuje da je prazna... Dolazimo do stijena gdje kuloar postaje uži, Slaven bira svoj put, ja svoj...

Jako sam umoran i stiže me neispavanost...

 

G0110735

Treba proći stijene prekrivene ledom, preko kojih je sloj od tridesetak santimetara veoma lošeg snijega. Slaven je iznad mene, pokušavam da nađem alternativni put i idem desno. Nalazim se na pola stijene u mekanom snijegu i shvatam da mi je jedini oslonac cepin koji sam zabio na sastavku stijena. Dok smo napredovali gore nismo obraćali pažnju na nagib smjera koji zatijeva korištenje užeta u ovim uslovima, i shvatam da treba nekako da otpenjem ovaj dio kako bih sišao na tvrd snijeg gdje mogu da odmorim. Slavena više ne vidim i ne čujem, znam da je iznad mene i da nas dijeli stijena.

Poslije nekog vremena mu čujem glas, a iz sve njegove priče samo nerazgovijetne tonove... Shvatam da mi kaže da upalim radio stanicu. Tijelo sam primakao stijeni pokušavajući da skinem ranac kako bih došao do nje. Promrzlom rukom držim stanicu i pričam Slavenu... Nervozan sam, želim da mu kažem da se vrati da idemo dolje. Stanice smo podesili za repetitor na Lovćenu, i ubrzo sam čuo Slavena. Shvatam da me ništa ne čuje jer sam u usjeku koji blokira signal... 

Sad više ne osjećam ruke, derem se ne bi li me čuo i počeo da se spušta, a na stanici se javlja ženski glas iz neke tople prostorije, koji nas pozdravlja i predstavlja se kao Ema... 

God damn it... Ali onda čujem Slavena kako viče da se prebacim na simpleks i ponavlja brojeve... Konačno! Kaže mi da će da krene dolje i da ga čekam... Nervozan sam jer pada magla a mrak je sve bliže... U glavi mi se motaju sulude misli da siđemo malo niže pa probamo da izađemo okolo na vrh... Ali prvo je trebalo sići sa stijene do snijega... Fokusiram se na svaki pokret i polako otpenjavam stijenu, snijeg klizi sa nje a ja shvatam koliko je strma...
U trenucima koji su mi izgledali predugo našao sam se na tvrdom snijegu u koji zabadam noge i pokušavam da odmorim čekajući Slavena...

On se konačno pojavljuje, a ja samo želim da siđemo do katuna jer ruke više ne osjećam... 

Mrak uveliko pada a mi konačno stižemo u podnožje. Uzimamo stvari koje smo ostavili, i idemo nazad ka autu... Novi snijeg koji je padao tokom dana je dobrim dijelom zatrpao našu prtinu, pa nas na putu do auta čeka ista priča...

Palim čeonu lampu i mehanički koračam, nemam više snage ali znam da moramo do kraja. Sami smo na planini, ne čuje se ništa osim poneka pahulja koja padne na jaknu... Pogled sa staze fokusiram na snop čeone lampe i prvi put u životu počinjem da primjećujem nestvarne oblike pahulja... Padaju na moju jaknu i presijavaju se pod svijetlom, stapaju se jedna sa drugom praveći magični pokrivač koji nas seli u svijet snova...

Silazimo na put i bezvoljno idemo ka autu... Okrećemo se ka Treskavcu i uživamo u nebeskoj prestavi Mjeseca kog svakodnevno ne stignemo ni da primijetimo... Oblaci nam ga kratko otkrivaju, a on crta siluete zaleđenog pejzaža.... Kao u snu....

 

 

IMG 0144

Auto nas čeka na istom mjestu, nakon 11 sati napornog hoda, s tim što je sada temperatura -14. Presvlačimo se na ledenom vazduhu, čistimo stakla i pokušavamo da se ugrijemo... Na putu je led i novi snijeg, Slaven demonstrira instant stavljanje lanaca na točkove i krećemo polako ka Podgorici gdje stižemo poslije deset sati...

Planinu ostavljamo za sobom, krijemo je u sebi kao san koji mijenja stvarnost, a dio nje čuvamo u sebi, da bi se samo nasmijali sjutra kada nas budu pitali šta nam sve to treba....

 

 

It was one of those days when it's a minute away from snowing and there's this electricity in the air, you can almost hear it. Right? And this bag was just dancing with me. Like a little kid begging me to play with it. For fifteen minutes. That's the day I realized that there was this entire life behind things, and this incredibly benevolent force that wanted me to know there was no reason to be afraid, ever. Video's a poor excuse, I know. But it helps me remember... I need to remember... Sometimes there's so much beauty in the world, I feel like I can't take it, and my heart is just going to cave in.

- American beauty

2018  Radonja Srdanović - Mountain guide