image1 image2 image3 image4 image5 image6 image7
logo

Smještaj sa milion zvijezda - u Kučima!

Ovo nije reportaža kao ostale, sa detaljima o usponu, dužini staze i visinama, ovo je više ispovijest nakon noći poslije koje mi dosta svakodnevnih stvari na koje gubimo vrijeme nema smisla.
Prvobitni plan je bio da u nedjelju idemo na neku laku turu blizu Podgorice i vratimo se prije prvog mraka. Nešto mi nije dalo mira pa sam impulsivno oko 18h poslao Saši poruku - "`Oćemo li sad u planinu?!" Dio mene se nadao da će da me iskulira jer je hladno i u gradu, a dio je želio da pobjegne iz tog grada, što brže. Nisam dugo čekao na potvrdan odgovor i odmah sam počeo sa pakovanjem stvari!

I dok su stanovnici glavnog grada u ovoj hladnoj noći zvali taksi do najbližeg šoping centra, Saša i ja se u kratkoj prepisci dogovaramo da spavamo na Humu orahovskom, vrhu iznad Kučkih korita, na nešto preko 1800 metara visine.
Na brzinu pakujem stvari i vjerne gojzerice koje me još nisu izdale a nekoliko puta im je vraćana kilometraža...

hum 1

Dugo vremena planiram da u planinu odem sa ciljem da napravim nekoliko noćnih fotografija, ali mi je uvijek bilo teško da sa sobom vučem makar tri kila fotografske opreme, pored svih stvari koje treba iznijeti na vrh. Dok čekam da Saša dođe za mene slušam Moby-ja, i postaje mi teško da razmišljam o bilo čemu osim o fotografiji mliječnog puta iznad planine... Tako u već težak ranac dodajem fotoaparat i stativ, odlučan da zabilježim ono čemu su se ljudi prije dolaska u grad divili svako veče.

hum 2

Napuštam prostor ograničen sa četiri zida, toplinu kuće i jelku koju je Nina već okitila, ispred me čekaju Saša i Major... Major je vučjak koji nije znao šta ga večeras čeka, u suprotnom bi našao neko opravdanje da ne ide, poslije mu je bilo kasno da misli o tome kako je mogao da ima boljeg gazdu!

hum 3

Temperatura u gradu je oko 6 stepeni, očekujem da će na vrhu biti "malo" hladnije. Na vrh ne idemo da bi ga osvojili, već da se još jednom osjetimo jakim pobijedivši one nesvjesne stvari u sebi koje nam ne daju da idemo dalje, a nosimo ih često od rođenja i neki ih za života ne osvijeste, već se poistovjete sa njima i pokore im se. Planina je jedno od rijetkih mjesta na kojima možete biti sami sa sobom, tuđi glasovi prestaju, njihova očekivanja od vas, stanje konstantnog rješavanja problema... Planina nam omogućava da se sebi sklonimo sa puta i vidimo koje su težnje istinski naše...

Nakon pola sata vožnje stižemo na korita i pripremamo stvari za uspon do vrha. Put nisam detaljno opisao, kao ni uspon, to sam uradio isuviše puta do sada jer su nama planinarima ove planine najbliži bijeg od grada, prvo zbog daljine, a onda zbog još uvijek malog interesovanja ljudi za ove predjele, kao i vrhove i zapuštene katune gdje možete da doživite pravu planinu, posebno zimi. Sa korita krećemo u 22:22, a do vrha nam je trebalo nešto manje od dva sata hoda uz veoma teške stvari na leđima.

Postavljamo šator, oblačimo dodatnu odjeću jer je na vrhu veoma hladno, i uživamo u prizoru koji se zbog svjetlosnog zagađenja u blizini gradova sve rjeđe može doživjeti...

hum 4

Zaboravljam na spavanje i ignorišem da mi ruke i prsti na nogama trnu od zime, psujem loš stativ i dajem sve od sebe da napravim što bolju fotografiju! Ovi momenti i nebo puno zvijezda me podsjete da smo dio nečeg većeg od nas samih, da ovdje nismo gosti već pripadamo Zemlji koju su naši preci zvali Majkom... U ovim trenucima se nije teško sjetiti spomenika onih koje nazivaju Bogumilima, Dvovjernicima, Krstjanima, najbliži su nedaleko od ovog mjesta, u katunu Momonjevo. Slavili su prirodne principe i živjeli u skladu sa njima, a na Sunce gledali kao na vrhovno božanstvo, jer je noć bila ta koja nosi strah i zimu...

hum 5

Dok sam se ja smrzavao i pokušavao da uhvatim dio neba, meditirajući o starim Slovenima, Saša je naložio vatru i stavio vino da se grije - sve to na ovakvom mjestu je neprocjenjivo!

hum 7

Sva trojica se grijemo uz vatru i uživamo u pogledima - sa jedne strane svijetla Podgorice, Skadarsko jezero, Rumija, Lovćen, more... Sa druge vrhovi Prokletija koji su jedini pod snijegom, čekajući prve zrake Sunca...

hum 6

Oko tri sata idemo na spavanje, a ja koristim trenutak da napravim još koju fotografiju...

Noć je bila veoma hladna i skoro da nismo spavali... Tek nakon što smo izašli na vrh sjetili smo se da smo u Kučima, da tu kamena ne može da fali, pa smo šator postavili na površinu sa najmanjim brojem kamenja, a niska temperatura nam nije dozvolila da razmišljamo o položaju spavanja, zagrlio sam svoj kamen i drijemao...

Major je jedno vrijeme spavao u predsoblju šatora, imao je svoju vreću i podmetač, ali mu je uskoro postalo zima pa se preselio kod Saše. Izgledao je kao plišani pas iz kineske prodavnice igračaka!

hum 8

San me hvatao dok sam pokušavao da se ugrijem u vreći koja je za ljetnje uslove. Razmišljao sam o sve i svačemu nekoliko sati, dok se poslije sedam sati nisam probudio... Saša me zvao da izađem jer je ponovo upalio vatru, a kako sam otvorio vrata od šatora koja pružaju pogled na Prokletije, nisam mogao da sakrijem oduševljenje! Servirani izlazak Sunca za dobro jutro, onaj koji traje minut i tu je samo za one koji su spremni da žrtvuju udobnost... Izlazim iz šatora i idem do vatre ne bih li se ugrijao, nestrpljivo čekajući da Sunce napreduje visočije i temperatura bude podnošljiva...

hum 9

hum 10

hum 11

hum 12

hum 13

Poslije osam sati pakujemo stvari i krećemo nazad ka koritima, temperatura raste a ja skidam sloj po sloj odjeće sa sebe... Prije sat vremena smo se smrzavali na vrhu, a sada su uslovi super za sunčanje bez majice u katunu na pola puta da vrha... Silazimo na korita i nastavljamo za Podgoricu...


Nikad ne bih mijenjao nebo puno zvijezda u planini za hotel sa pet zvjezdica...

2018  Radonja Srdanović - Mountain guide